Vidjetor: šokantna igra o nasilju i ratu

Vidjetor: šokantna igra o nasilju i ratu

Wien, Österreich - 5. lipnja 2025. predstava "Die Seherin" Milo Rau proslavila je svoju premijeru na bečkom festivalskom tjednu. To je hitna inscenacija koja se bavi upotrebom nasilja u umjetnosti. Fokus je na glavnoj glumici Ursina Lardi, koja igra ulogu ratnog fotografa koji putuje u globalna krizna područja kako bi pronašla dramatične slike. Kao izvješća [nachtkrirtik.de] (https://nachtkrirtik.de/nacttrititiken/oesterreich/wien-niederoesterreich/wiener-Festwochen/dieer-Feiser-Festwochen-milo je des-buber-de) Pejzaži, kroz plastične gume za otpad i automobile koji odražavaju brutalizaciju društva.

U izvedbi, predstavljena je irački Azad Hassan, čija je osakaćena sudbina kružila u nasilnom videu na Internetu. Priča o invaziji na "Islamsku državu" u Mossulu i suočava se s publikom sa stvarnošću nasilnih videozapisa koje su džihadisti snimili i objavili na mreži. Kombinacija Lardijevih šokiranih slika i Hassanovih impresivnih sjećanja predstavlja gledatelje prije pitanja kako se ponašaju na reprezentacijama nasilja u medijima.

Etika reprezentacije nasilja

Komad nije samo ogledalo društva, već potiče samo pitanje fascinacije nasilja. Etika reprezentacije nasilja na pozornici i uloga publike istaknuta je u ovoj raspravi. Nekoliko središnjih pitanja luk dubljem odraz: zašto je nasilje tako zavodljivo? Što ostaje nakon rata i terora? I može li umjetnost zapravo ublažiti patnju? Te teme nisu samo relevantne za kazalište, već i za društvo u cjelini, kao što se smjer Mila Raua impresivno pokazuje.

Kako podvući zanimljive detalje, razvoj ratnog fotografa postaje jasan od proslavljene ličnosti do gorke Kassandra. Vaša potraga za temama užasa pretvara se kad čak osjeća razorne učinke nasilja iz prve ruke. Inspiraciju predstave hrani se životnim pričama ratnog fotografa: iznutra i iračkih građana: iznutra, pri čemu iz vlastitih iskustava, posebno njegovi susreti s Hassanom, igraju glavnu ulogu, pa [festwochen.at] (https://www.festwochen.at/die seerin).

Dramaturgijski vrhunac posebno je zapažen: nakon izvedbe, Azad Hassan zakorači na pozornicu i tuširan je jubilacijom. Impresivan trenutak koji ilustrira jaz između medijskog prijema nasilja i stvarnosti. Komad traje 1 sat i 30 minuta bez odmora, a praćen je impresivnom scenom za koju je Anton Lukas dizajnirao pozornicu i kostime, dok je Elia Rediger odgovorna za zvuk.

Bečki festivalski tjedni preuzeli su važnu temu s ovom produkcijom koja nije samo u našim carstvima, već je relevantna širom svijeta. U vrijeme kada nasilno izvještavanje i njihova konzumacija, kako u vijestima, kao i u zabavi, sveprisutni, "The Seer" predstavlja hitan zahtjev da razmisli o onome što vidimo, kako to percipiramo i što je etika povezana s njom.

U povijesti umjetnosti također je odraz kako se nositi s prezentacijom nasilja. Umjetnici poput Horst Strempel, koji je bio aktivan u 1920-ima i 1930-ima, a bio je obvezan politički s lijeve strane, doživjeli su složenost između umjetnosti i moći: Strempel nije našao pristup zapadnoj avangardi nakon što se sumnjalo da je sumnja zbog svog socijalističkog angažmana, kao što je to objasnilo (https https. U umjetnosti je važna i mora se nastaviti neko vrijeme.