Kazalište u tranziciji: Castorf, Jelinek i potraga za originalnošću!

Kazalište u tranziciji: Castorf, Jelinek i potraga za originalnošću!

Puno toga se događa u našem kazališnom životu, i ne samo u Beču. Nedavno je nakon 14 godina u Berlinu nastavljena izvedba “Wozzecka” pod ravnanjem Christiana Thielemanna. Veliki udar koji rasplamsava emocije. U isto vrijeme Aix-en-Provence slavi uspjehe sa “Salomom” i “Leptirom”. Što je sljedeće? Produkcija “Turandot” očekuje se u Frankfurtu, au Hamburgu su na djelu i uzbudljivi projekti. Ostaje, međutim, pitanje u kojem će se smjeru razvijati kazalište na njemačkom jeziku.

U posljednje vrijeme sve su glasniji glasovi kritički raspoloženi prema trenutnom kazališnom krajoliku. Kazalište njemačkog govornog područja suočava se s mnogim slabim imitatorima postdramske utemeljiteljske generacije. Riječ je o osobama poput Franka Castorfa, Elfriede Jelinek i Christopha Schlingensiefa o kojima se neizbježno raspravlja. Castorf, rođen u istočnom Berlinu 1951., smatra se majstorom svog zanata koji zna kako svjesno oblikovati svoje kazalište. Radio je kao umjetnički ravnatelj Volksbühne na Rosa-Luxemburg-Platz od 1992. do 2015. i usko je vezan uz postdramski kazališni pokret.

Borba za originalnost

Mladim redateljima danas nije lako. Borba za pozornost još uvijek je na dnevnom redu za osiguravanje obveza. Voditelji kazališta i igrani odjel zahtijevaju bezuvjetnu originalnost. To može zvučati uzbudljivo, ali nije uvijek lako provesti. Pogled unatrag na "divovsku eru" u berlinskom Schaubühneu, u kojoj su redatelji poput Petera Steina, Klausa Michaela Grübera i Luca Bondyja osvojili publiku, pokazuje da se nekada slavio mnogo više rada u ansamblu i specifičan potpis kuće.

Zanimljivo je da su veliki glumci poznati kao transformatori manje traženi nego što su bili prije nekoliko desetljeća. Osim toga, kultura govora doživljava se kao katastrofalna. Noćno “mjesto zločina” navedeno je kao primjer akustične nerazumljivosti i uznemirujuće buke – problema koji ne pogađa samo kriminalističke serije, već i mnoge kazališne produkcije.

Postdramsko kazalište i njegovi izazovi

Postdramsko kazalište, koje se od 1980-ih etabliralo kao oblik vezan uz izvedbu, predstavlja jasan odmak od tradicionalnog govornog kazališta. Termin je skovao Hans-Thies Lehmann 1999. godine i pokazuje kako su društvena pitanja i postmoderni filozofski diskursi integrirani u produkcije. Posebno je zanimljiv novi trend dokumentarne estetike i integracije različitih diskursa, od svakodnevnog života do posebnih tema.

Posljednjih godina dolazi do povratka realističkoj estetici u suvremenoj drami, koja se opisuje kao “postpostdramsko kazalište”. Ovakav razvoj događaja pokazuje da zaokret prema realizmu ne treba shvatiti kao korak unatrag, već kao novu kazališnu varijantu.

Izazovi za kazališne stvaraoce su višestruki: moraju se stalno iznova izmišljati kako bi ostali relevantni u današnjem suvremenom kontekstu. Ali kako se ta potraga za relevantnošću očituje u praksi? To tek treba vidjeti, ali jedno je sigurno: kazalište će iu godinama koje dolaze ostati uzbudljivo igralište.