Čovjek koji trči Edgara Wrighta: Spektakularan, ali emocionalno ravan!

Čovjek koji trči Edgara Wrighta: Spektakularan, ali emocionalno ravan!

Danas, 17. studenog 2025., reinterpretacija filma “Čovjek koji trči” u režiji Edgara Wrighta tema je razgovora. Film, koji je produciran za impresivnih 110 milijuna dolara, predstavlja neonske svjetlucave gradove i dinamične snimke praćenja koji osvajaju publiku.

U prvoj polovici filma, protagonist Ben Richards, kojeg glumi Glen Powell, bačen je u distopijsku TV emisiju u kojoj ga lovi horda ubojica. Uzbudljive sekvence nadopunjene su elementima talk showa i uzbudljivim potragama, dok se izgradnja svijeta čini složenom, ali ne posve dosljednom. Mnogi aspekti priče ostaju neobjašnjeni i postavljaju pitanja.

Dramaturgija i stilska rješenja

U drugom činu, film se usporava, uzrokujući da dio početnog uzbuđenja i vizualnog spektakla nestane. Tu je emocionalnost filma na kušnji, jer se supstanca iza fasade pokazuje prilično tankom. Dok su satirični elementi izvornika koji upućuju na medijsku histeriju i senzacionalizam prisutni, u novom kontekstu djeluju pitomo i predvidljivo.

Odstupanje ove verzije od ciničnog završetka knjige prema inspirativnom finalu donosi novi okus pripovijesti, ali ne uspijeva postići emocionalno dubok element izvornika. Glen Powell se bori pronaći ravnotežu između preživjelog i tragičnog junaka u smislu razvoja karaktera.

Tehnička briljantnost i emocionalna praznina

Tehnički, “Čovjek koji trči” je izvanredan; i kamera, montaža i glazba su visoke kvalitete. Učinci su impresivni, ali često promakne emocionalna dubina koju je ambivalentnost izvornika mogla nositi. Film se pokušava pozicionirati kao kritička distopija i blockbuster, ali ne uspijeva u potpunosti postići niti jedan cilj. Iako ostaje stilski dobro uprizoren i audio-vizualno opojan, gledatelju ne treba dugo da prepozna njegovu emotivnu plošnost.

Distopiju u kojoj se ova priča odvija može se okarakterizirati klasičnim značajkama kao što su državna kontrola, nasilje i nadzor. Ti su elementi oblikovali mnoge filmove, od kojih su neki, poput “Metropolisa” ili “1984”, među najpoznatijim distopijama. Oni dojmljivo pokazuju kako se društvene strukture mogu razvijati u bijednim uvjetima. Distopijski filmovi često se bave diskriminacijom, zagađenjem okoliša ili opasnostima tehnološkog razvoja – aspektima koji su također vidljivi u “Čovjeku koji trči”, iako nisu uvijek uvjerljivo implementirani. Ostali klasici distopije uključuju "Blade Runner" i seriju "Igre gladi", koji ilustriraju što se može dogoditi kada se društvo nađe pod pritiskom.

Ukratko, Wrightov The Running Man nudi uzbudljivo vizualno iskustvo, ali mu u isto vrijeme nedostaje emocionalna dubina koja bi mogla osvojiti publiku. Dakle, ostaje za vidjeti hoće li i kako film biti primljen kod publike te može li postići kultni status originalne verzije ili ne.

Za više detalja o distopiji i njezinim filmskim adaptacijama, možete pogledati Wikipedia.